Osnovna škola "Grigor Vitez" Sveti Ivan Žabno

Već četrnaestu godinu zaredom učenici osmih razreda OŠ "Grigor Vitez" Sveti Ivan Žabno idu na terensku nastavu u Vukovar. 20. svibnja ove godine posjetili su Svetište Gospe od Utočišta u Aljmašu. Nakon dolaska u Vukovar posjetili su Bolnicu, vojarnu, Ovčaru, Memorijalno groblje i Vodotoranj. Na Ovčari i Memorijalnom groblju  zapalili su svijeće i položili cvijeće. Posjet Vukovaru završili su kod bijeloga križa gdje se Vuka ulijeva u Dunav. Tu im se nakratko pridružila Željka Jurić-Mitrović, "uplakana djevojčica u plavom kaputiću", čija je slika obišla svijet onog tragičnog 18. studenoga 1991., a koja je imala nezaboravan književni susret 31. listopada 2013. za učenike sedmih i osmih razreda u Svetom Ivanu Žabnu. Na povratku posjetili su Katedralu u Osijeku. Izvješća s terenske nastave napisale su tri učenice osmih razreda.

                                         Gdje je nestao čovjek?

Već dugo vremena ja i moj razred iščekujemo terensku nastavu u Vukovar.

Vukovar je stari barokni grad, poznat po mnogim lijepim stvarima, predivnim građevinama i dragim ljudima, no i po  Domovinskom ratu.

U pola šest ujutro krenuli smo put Vukovara. Nismo krenuli nepripremljeni.  Svojim referatima neki  učenici su nas  informirali o važnim događajima  vezanim uz gradove  pokraj kojih smo prolazili. Dolaskom u Aljmaš svi smo bili dobre volje. U Aljmašu je crkva u obliku lađe i svi smo njome bili oduševljeni. Staru crkvu srušili su četnici 1991. u nedavno završenom ratu. Rušili su je u više navrata.  Prvi put 19. rujna 1991. pročelje crkve gađano je topovskim i tenkovskim granatama. 22. rujna 1991. pogođen je i oštećen zvonik crkve. 26. travnja 1992. zvonik je potpuno srušen, a 12. srpnja 1991. uništen je strop crkve, razbijeni su oltari, kipovi i preostali namještaj. 14. kolovoza 1993. uoči blagdana Velike Gospe crkva je potpuno razorena i sravljena sa zemljom. Ostao je stršiti samo jedan njezin ugao. Povratkom ljudi u Aljmaš obnovljena je nova crkva.

Nakon posjeta Aljmašu krenuli smo u obilazak Vukovarske bolnice. Tamo  smo odgledali kratki film o događanjima u Vukovaru i bolnici tijekom tromjesečne opsade grada. U nju su svakog dana pristizali ranjenici, no to nisu bili samo vojnici, već i civili, žene, trudnice i mala djeca. Doživjeli smo nevjerojatan šok zbog zbivanja u bolnici jer smo tek ovdje shvatili što su sve proživljavali Vukovarci 1991. Krenuli smo u obilazak bolnice i vidjeli u kakvim uvjetima je bolnica radila. Zanimljiva nam je bila priča o bombi zvanoj krmača, teškoj 250 kilograma koja je probila svih pet etaža bolnice i pala je jednom ranjeniku između nogu, ali na sreću nije eksplodirala.

Posjetili smo i Vukovarsku vojarnu. Bilo je zanimljivo, naročito dječacima. U Muzeju vojarne  proveli su nas kroz kronologiju događanja svim 87 dana opsade Vukovara,  od 24. kolovoza do 18. studenog 1991. Zatim smo vidjeli vozila, oružja i minsko-eksplozivna sredstva korištena u Domovinskom ratu. Budući da hrvatski branitelji nisu imali puno oružja, morali su se snalaziti te je  većina oružja bila ručne izrade. Zanimljive su nam bile bombe izrađene u limenci Coca –Cole, lovačke puške preuređene u snajpere, kamioni koji su postali oklopnjaci i autobus preuređen u vozilo hitne pomoći. Zatim smo  krenuli na ručak. Prije polaska na Ovčaru imali smo vremena i za slikanje. Došli smo na Ovčaru,masovnu grobnicu, sveto mjesto poznato u cijeloj Hrvatskoj i šire, mjesto gdje su ubijeni ranjenici i medicinsko osoblje iz Vukovarske bolnice odvezeni nakon pada Vukovara.  Nakon paljenja lampaša ispred spomenika Ovčare i masovne grobnice, krenuli smo u Spomen dom Ovčara gdje nam je vodič ispričao da su na ovom mjestu pripadnici JNA i srpskih paravojnih  postrojbi u noći s 20. na 21. studenog 1991. počinili strašni zločin mučeći i ubijajući Vukovarce. Oko nas su se palile i gasile slike ljudi koji su u hangaru proveli svoje posljednje sate života.  Vidjevši  njihove osobne stvari, pisma, fotografije, novčanike…, shvatili smo da su oni više od slika na zidu. Oni su Vukovar. U podu su zabetonirane čahure metaka, u sredini  hangara vijuga spirala smrti s njihovim imenima, te zvijezde na plafonu koje simboliziraju svaku žrtvu i njihov vječni život.  S  Ovčare krenuli smo na Memorijalno groblje na kojem smo zapalili svijeću za sve  branitelje,  civilne žrtve i sve ostale stradale u Domovinskom ratu. Zapalili smo i svijeću za Blagu Zadru,  jednog od najvećih heroja Domovinskog rata. Otišli smo u centar Vukovara, na ušću Vuke u Dunav, gdje je podignut  spomenik u obliku križa za sve one koji su svoj život dali za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Taj bijeli križ ponosno stoji kao uspomena, ali i opomena da se takva zla više nikada, nigdje i nikome  ne dogode. Zapalili smo lampaše i  slikali se sa Željkom Jurić „djevojčicom u plavom kaputiću“. Zastali smo i kod Vukovarskog vodotornja i slikali ga.  Na putu za Osijek razmišljala sam o viđenom i doživljenom. Stalno mi se jedno pitanje vrtjelo po glavi:“ Gdje je nestao čovjek?“  U Osijeku smo posjetili Osječku katedralu Svetog Petra i Pavla sagrađenu u neogotičkom stilu.

Ovo je terenskih nastava koju  zasigurno nećemo zaboravili. Bilo je vrlo poučno,ali i potresno jer smo naučili mnogo toga što u svojim knjigama nemamo.

                                                                        Patricija Mihaljević, 8. a

                                                        Vukovar = nada

20.svibnja 2014. učenici 8-ih razreda putovali su u Vukovar zajedno s učiteljima:  Nadom Rogožar, Višnjom  Radić, Natašom Oreč, Jerkom Barišićem  te gospodinom Bajsićem. ajprije su posjetili Aljmaš koji  krasi crkva posvećena Gospi od Utočišta. Crkva je nalik na lađu i čime se željelo  poručiti da se lađa uvijek vraća u svoju luku. U  vrijeme Domovinskog rata mnogi stanovnici Aljmaša istjerani su iz svojih domova i prevezeni preko Dunava, ali su se ipak vratili. Nakon toga učenici su otišli u Vukovarsku bolnicu. Tamo su ponajprije gledali kratki film koji pokazuje kako je bilo u bolnici za vrijeme rata. Zatim ih je voditeljica odvela u podrumski  dio u kojem su mogli vidjeti kako je to izgledalo u vrijeme opsade grada Vukovara. Gdje su ležali ljudi, sada se nalaze lutke koje predočavaju ranjenike. Mnoge je dirnula priča voditeljice i neke scene filma.
Nakon toga su posjetili  Vojarnu. Tamo su mogli vidjeti tenkove, autobuse, avion te oružja s kojima su branili  i oslobađali okupirana područja. Također su bili u podrumu u kojem je voditeljica objasnila kako je to biti u logoru. Tamo su učenici mogli osjetiti tu vlagu i zagušljivost, ali i strah. Poslije posjeta vojarni otišli su u restoran na ručak. Zatim su otišli na Ovčaru kod spomenika s ranjenom golubicom. Ona je podignuta za sve žrtve koje su nađene na Ovčari u masovnoj grobnici.  Posjetili su i  Memorijalni centar u kojem su vidjeli  263 slike i imena žrtava koje su odvedeni iz bolnice, mučeni i ubijeni na Ovčari. U toj prostoriji na stropu su 263 zvjezdice koje predstavljaju te žrtve. 63 osobe se vode kao nestale. Nastavili su put prema Memorijalnom groblju. Tamo su postavljeni bijeli križevi na površini na kojoj je bila masovna grobnica. Postavljeno je 938 bijelih križeva. Svaki križ je postavljen za jednu pronađenu žrtvu u toj grobnici. Najmlađa žrtva imala je 6 mjeseci, a najstarija 102 godine. Otišli su i do Vodotornja, kojeg su tijekom rata pogodili više od 600 neprijateljskih projektila, ali on još uvijek ponosno stoji. Vodotoranj je simbol otpora Vukovara. Na kraju su otišli  do Središnjeg križa na ušću Vuke u Dunav. Taj križ je podignut  u spomen svima koji su svoj život dali za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Spomenik je visok i vidi se na drugu stranu Dunava, a na drugoj strani Dunava je Republika Srbija kojoj se želi poručiti da će se hrvatski narod izdići i iz pepela. Učenike i nastavnike je posjetila Željka Jurić-Mitrović,''djevojčica u plavom kaputiću''. Učenici su zatim imali mali odmor. Njihovo putovanje se nastavlja i vodi ih do Osijeka. Vidjeli su HNK i Osječku katedralu. Ušli su u Osječku katedralu i bili su zapanjeni izgledom i veličinom. U Osijeku su imali vremena za odmor, a nakon toga uputili su se kući. Na ovom putovanju puno su naučili i oduševljeni  su  svime što su vidjeli.                                     
Vukovar se obnovio i zrači životnom energijom. Kuće su obnovljene i Vukovarci se imaju čime ponositi. Mnogi ljudi koji su izgubili drage osobe, osjećaju ponekad usamljenost i tugu,ali odlučili su se vratiti i pokazati svima kako je hrvatski duh neslomljiv. Preporučujemo  svima da posjete Vukovar i osjete ono što smo i mi - nadu u bolje sutra.

                                                                                               Manuela Lalić, 8. b

                                                       Dobro jutro, Vukovare!

Dugo smo se pripremali za 20. svibnja 2014. Utorak kao i svi ostali, no za moj razred to nikako nije bio uobičajeni dan. Toga su dana mnogi od nas, a među njima i ja, prvi put putovali u Slavoniju. Svi smo se nadali lijepom vremenu i bili smo jako sretni kad su u vremenskoj prognozi, dan prije putovanja, objavili da će biti toplo i sunčano.                                                                                     

U pola šest ujutro smo krenuli. Okupili smo se na vrijeme, a učiteljicu iz povijesti trebali smo pokupiti putem. Međutim, vozač autobusa je zaboravio na našu učiteljicu te smo se po nju morali vraćati. Učiteljica je ušla na kod Barutane kraj Bjelovara i odmah nam održala sat povijesti o događajima 1991. na tom području.  A još nije bilo ni šest sati ujutro! Napokon smo bili svi na broju i krenuli put drage nam Slavonije. Vozili smo se tri sata uz poneka zaustavljanja kako bismo doručkovali, a učiteljice popile kavu. Očito nismo bili dovoljno glasni te je nekima trebalo dodatno buđenje.     

Najprije smo posjetili Aljmaš i svetište Gospe od Utočišta. Crkva mi se urezala u pamćenje jer izgleda poput lađe. Uz nju nemirno teče Dunav. Nakon toga krenuli smo prema Vukovarskoj bolnici gdje smo najprije pogledali dokumentarni film koji nam je dočarao sve strahote Domovinskog rata. Dirnuo me je pogled na podrum Vukovarske bolnice. Prolazeći pokraj svih tih kreveta na kojima su lutke predstavljale vukovarske ranjenike, osjećala sam se tužno i uplašeno jer je sve izgledalo stvarno. Na stropu podruma vidljivi su tragovi bačenih bombi, iz daljine čuo se glas Siniše Glavaševića, a posvuda po zidovima napisana su imena poginulih i zarobljenih te kronologija događanja u Vukovaru tih strašnih 87 dana opsade. Preplavljena osjećajima, izašla sam iz Bolnice. Zatim smo posjetili Vojarnu. Dječacima je to bilo jako zanimljivo. Vidjeli smo tenkove, brod, vozilo hitne pomoći, puške, pištolje, mine, a najpotresnije je bilo kade su nas odveli u podrum Vojarne gdje je rekonstruiran srpski logor u kojemu su bili zatočeni i mučeni hrvatski branitelji i civili.

Uslijedio je ukusan ručak i mali odmor koji smo iskoristili za fotografiranje u parku i stvaranje lijepih uspomena. Iduće mjesto koje smo posjetili bila je Ovčara, masovna grobnica. Dojmio me se spomenik s ranjenom golubicom u sredini, kao i grobna tišina koja okružuje to mjesto stradanja. Zapalili smo lampaš za sve žrtve te otišli do Muzeja sjećanja na ubijene na Ovčari, a potom i Memorijalno groblje s mnoštvom bijelih križeva. Rastužila me pomisao na tolike nevine žrtve. Na putu do Centralnog križa zastali smo pokraj Vodotornja, simbola napaćenog Vukovara. Kod Centralnog križa pridružila nam se gospođa Željka Jurić-Mitrović, "djevojčica u plavom kaputiću". Rastanak s Vukovarom, hrvatskim Gradom heroja, teško mi je pao, no tješi me pomisao da su se ljudi vratili i da grad živi.                  

Krenuli smo prema Osijeku. Posjetili smo Katedralu, no došli smo za vrijeme svete mise pa se nismo dugo zadržali. Slobodno vrijeme iskoristili smo u druženju i šetnji lijepim gradom. Prave smo šopingholičarke, kupile smo i lijepe majice. Ipak sve što je lijepo, kratko traje, pa je našem druženju sa Slavonijom došao kraj. Na povratku kući u autobusu bilo je veselo, puno pjesme i smijeha.           

Vrijeme je proletjelo i ubrzo smo bili u Svetom Ivanu Žabnu. Bilo nam se teško rastati, no veselila nas je pomisao na lijepo provedeni dan i saznanja koja smo ponijeli iz Vukovara. Sljedeći dan krenuo je uobičajeno:  ustajanje u pola sedam, spremanje za školu, osam sati nastave...Bili smo pomalo umorni, no posjet Aljmašu, Vukovaru i Osijeku nikako nas nije ostavio ravnodušnima te se nadamo da ćemo opet posjetiti divnu nam Slavoniju. Do tada se vraćamo u svoje dobro poznate školske klupe!

                                                                                          Veronika Škrnjug, 8. c