« Ožujak 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
26 | 27 | 28 | 29 | 1 | 2 | 3 |
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
U današnjoj bujici riječi kao da se riječ izgubila. Riječ je dugo značila obećanje, držanje obećanja, riječ je imala snagu, govorilo se da je netko "čovjek od riječi", zato što je bio vjerodostojan, govorio istinu, bio pouzdan. Riječ je otvarala vrata čovjekove duše, vraćala mu samopouzdanje. Riječ je bila djelotvorna. Treba biti nadaren i povezati riječi kako bi svojim zanimljivim ustrojem privukle pojedince. Hvala Bogu da ima takvih majstora koji umiju riječi složiti tako da nas iznenade, začude, nasmiju, potaknu na pozitivnost. Između nas je otišao na "veliko putovanje" umjetnik riječima, slikom i crtežom Zvonimir Balog. Ispratili su ga dostojanstveno, 6. studenoga 2014., na Mirogoju, njegovi najbliži, poklonici njegova lika i djela, književnici, glumci, bivši učenici. Otišao je među zvijezde. O njemu se moglo čuti ovih dana dosta u medijima. Ostalo je golemo književno djelo. Njegovi stihovi i proza, njegove doskočice ispunjavali su generacije i generacije djece i odraslih. Rasli su s njegovom riječju. Njegov stil je nasmijavao, razveseljavao i donosio radost. Bogatstvo njegove napisane riječi ostaje svima nama. Hvala Ti, Zvonimire, za sve to bogatstvo koje si nam podario. Počivaj u miru negdje "preko modre rijeke"!
Ostat će mi nezaboravno Tvoje izlaganje na Interliberu 12. studenoga 2010. godine. Na okruglom stolu, koji je organizirala Hrvatska udruga školskih knjižničara. Donosim ga doslovno.
Otkako znam za se bojao sam se smrti, zmije i struje. Od aparata na struju ovladao sam samo prekidačem za palenje i gašenje svjetla.
Elektronska knjiga u mojim očima samo je jedna blaža varijanta električne stolice. Strašim se da bi me elektronska knjiga mogla jednostavno ubiti. Ukoliko me baš ne bi fizički ubila, gotovo sam siguran da bi mi mogla ubiti duh, onemogućiti čak i slutnju poezije koja se sve bezočnije progoni iz života a bez koje život gotovo da i nema smisla.
Osim što bi me mogla ubiti, elektronska knjiga troši struju i nabija mi račun. Njeno glasno zbrajanje tjeralo bi me na brzo čitanje, a ja sam veliki protivnik brzog čitanja. Ja sam za sporo, dubinsko čitanje koje ostavlja duboki trag. Štiva koja se mogu brzo čitati nije trebalo ni pisati.
Elektronska knjiga ponaša se lihvarski. Naplaćuje porez, potrošak ne samo kad bi je čitao, već zaračunava i stanke. A prava knjiga se nikako ne može čitati ako se ne prave stanke – kako bi se moglo razmisliti o onome što se pročitalo.
Inače kad čitam dobru knjigu stanke su redovite dulje od trošenja slovnih znakova. Dulje mi je meditiranje i uživanje u njenim dobrima. Stoga i pjesmu koja ima svoj filozofski i metafizički sloj čitam dulje negoli što bi čitao neki roman.
Čitajući klasičnu knjigu ja s knjigom razgovaram, razgovaram s autorom. Pravim bilješke po margini. Postavljam autoru pitanja, bilježim varijante svojih odgovora, pravim knjigu u knjizi.
Čitajući staru dobru papirnu knjigu ne mogu odoljeti da joj tu i tamo ne zavrnem koji ugao, popravim joj magareće uši kako bi i knjiga mogla čuti što ja mislim o njoj, kako psujem autora, nakladnika, državu i to.
Staru dobru knjigu mogu čitati svagdje, i u livadi. Da bih zabilježio gdje sam stao, stavit ću u nju cvjetić, četverolisnu djetelinu. Klasičnu knjigu mogu staviti u džep, može mi poslužiti, ukoliko me ne zadovoljava, za potpaljivanje vatre, za brisanje prozora, mogu je staviti pod kraću nogu stola, mogu njome pokriti lonac, tjerati muhe njome se može i tresnuti po glavi onoga tko bi nas ometao u čitanju i dosađivao. U nekim predjelima svijeta knjiga primarno zamjenjuje toaletni papir. S njome se može obrisati i guza, obrisati se s elektronskom knjigom bilo bi malo teže. Od stranica dobre stare knjige mogu se praviti zrakoplovi i na njima letjeti bez putne karte na razne strane svijeta. Klasična knjiga može se staviti pod jastuk, s njom se može sanjariti.
I što je jako važno i ne smije se nikako zaboraviti, knjiga je ipak i još uvijek najljepši poklon. Ni zlato, ni srebro ne mogu joj konkurirati i zamijeniti posvetu: dragoj, ljubljenoj, jedinoj za sva vremena tvoj i slično.
Ne zanima me tehnička strana knjige, proizvodnja, cijena i to, već njena zadaća. Ona treba svome konzumentu pod nazivnikom lektira predati svoja znanja, svoje spoznaje i iskustva.
Možda je papirna knjiga skuplja, ne znam, no to ne znači da treba preferirati jeftiniju varijantu. Ni tenk nije jeftin ali ga treba imati da bi se obranilo od agresora i inih lupeža. A knjigu valja imati da bi se obranilo od neznanja, od gluposti, da bi se sretnije, potpunije, duhovnije živjelo, da bi se uz nju bezbolnije i sigurnije raslo na dalekom putu koji stoji pred čovjekom, na putu prema dalekim zvijezdama.
No ja ne mislim zato da bi elektronsku knjigu trebalo onemogućiti kao što ne mislim da bi trebalo ukinuti električni tramvaj ili čavao jedino ako ne smjeraju zabiti u glavu.
Ona se može baviti statistikom, skladištenjem, arhivistikom, pohranom i sl.
POSLIJE TAKOZVANE SMRTI
Ne oblačite tamna odijela kada vas jednom ostavim
ni spomenik ne dižite nikakav
ne sadite cvijeće nedužno
ni drveće s vječnim lišćem
ja ionako ne ću tu ostati zauvijek
sjećate se da sam još nekad bio vrlo nemiran
i imao narav žive
i nisam volio stvari koje su dugo morale
biti na jednom mjestu
ako ćete hodočastiti na takozvani grob
i mislite tamo stajati zamišljeni
da vam kažem odmah to ne ćete oplakivati mene
jer to će samo biti ulaz
kroz koji sam ušao i nestao
na tom mjestu ću možda ostaviti neznani trag
dalje će moj put biti veći nego prije
počet ću se razilaziti na sve strane kao voda
i ništa se zapravo sa mnom ne će promijeniti
u onom smislu postojanja
nezgoda će jedino biti u tome
što me ne ćete moći cijeloga poznati
i naučiti moje ime napamet
kažem vam ništa se ne će promijeniti
u smislu smrti
moja narav ostat će ista
jedino što ću imati raznolik oblik
i način sporazuma
Kad ću vas zvati i dozivati
vi se ne ćete odazvati mislit ćete
da su ptice razapele lepezasta krila
da se otvaraju nebojana vrata
da kiše izvode naricaljke
da je oblak provezao svoju sjenu preko vas
da snijeg hoda u laganim bijelim cipelama
da vode šumore zaljubljeno stenjući
da gromovi orguljaju
da je sunce objesilo veliki žuti jezik
da je mjesečevo mlijeko došlo da umije zemlju
i dade joj čudnu košulju
od maslačka plemenitih svjetala
i baršunastih sjena
da su belagonije otvorile crvene kljunove po prozorima
seoskih kuća
da su tratinčice našile zeleno platno pašnjaka
a šipkovače ga zagrlile kao pristao okvir
da guske u lipiku podstavljenom divljom djetelinom
održavaju pjevanje svibanjske pobožnosti
da se zlatna vuga spustila u vinovu kosu mendula
da bagremovi pozdravljaju sjenice bijelim maramicama
da je slak ljevkastom glavom dopuzao kao vitez
na prozor grožđu
da je pirika ušla poput tatara u pšenicu
da su noći jesenje pune bečara kao crveni
turbani djeteline medenih krila
da žabe pomjeraju bračeve za večernje tamburanje u zboru
da zemlja ispire osušeno grlo pijući kamilicu iz oblaka
Moja prisutnost bit će prisutna neumorno
jer ja ću se razići po svim stazama
po svim putovima od mora do rijeka
od metala kamena zraka i ničega
do svih stanica i svih odlazaka
do sve sirovine iz koje je došlo do postojanja
ući ću u pokoljenja koja dolaze
osjećat će me kao micanje u žilama
i mudrost u otkopima gledanja
javit ću se u njima kao ljubav i volja
kao dobrota hrabrost i pjevanje
kao talambas šetnje i neiskazive misli od ljepote
Ako ste me zaista voljeli pustite smijeh
istinski da blagdanuje
jer ja sam se rodio u nekoliko milijardi primjeraka
i ispunio sve širine svu prolaznost i dolaženje
ja sam se pomiješao s predmetima
zavolite sve oko sebe dokle vam dosižu ruke i vid
zavolite život stvari i smrt
sve je to zapravo život
samo što se razlikuje u načinu
ja sam se razlio u svim pravcima
pustite voljenje u stvari
Ovu pjesmu Zvonimira Baloga iz "Knjige sedmorice" 1957. interpretirao je glumac Silvio Vovk prije sprovoda na Mirogoju, 6. 11. 2014.
Poštovana obitelji, rođaci, prijatelji, kolege i znanci, poštovatelji djela Zvonimira Baloga, imam tužnu zadaću oprostiti se u ime Društva hrvatskih književnika od velikana hrvatske književne riječi, dragoga kolege i prijatelja.
Ime Zvonimira Baloga zabilježeno je velikim slovima u našu književnost i kulturu jer iza njega ostaje impozantan opus od sedamdesetak knjiga.
Legendarni dječji književnik čija su mnoga djela školska lektira rođen je 30. svibnja 1932. u Svetom Petru Čvrstecu pokraj Križevaca. U zagrebu je završio Školu primijenjenih umjetnosti i Pedagošku akademiju. Promijenio je mnoge poslove: između ostalih zanimanja, bio je pipničar, administrator, dekorater, nastavnik, televizijski urednik, urednik časopisa….
Smatra ga se utemeljiteljem suvremene hrvatske dječje poezije. Pisao je originalnim i osebujnim stilom, rabeći humor i zanimljive igre riječima. Najnagrađeniji je hrvatski dječji pisac, a djela su mu doživjela mnoga izdanja. Od knjiga dječje poezije osobito se ističe Nevidljiva Iva (1970.) sa šesnaest izdanja, a od proze je vjerojatno najpoznatija knjiga Ja magarac (1973.) Meni je pak osobito draga njegova knjiga Dijete koje se nije htjelo roditi svojevrsna oda ljubavi.
Ovaj neumorni pjesnik, slikar, pisac aforizama, ilustrator, antologičar, kipar itd. bio je i jako dobar pjesnik za odrasle, esejist, autor dramskih tekstova i scenarija te romanopisac. Njegov autobiografski roman Predživot, (2001.) zamišljen kao dio trilogije, humorističan je prikaz hrvatske svakodnevice.
Kad govorimo o poeziji za odrasle, Balog je svoj pjesnički vrhunac dostigao knjigom Pjesme za prvu ruku, 2003. A počeo je 1957. godine kad svojim pjesmama sudjeluje u Knjizi sedmorice. U zbirci u kojoj je jedan od osnovnih motiva samoća, posebno ističe pjesma Poslije takozvane smrti koja je uvod u njegov snažan misaoni svijet. U njoj se govori o intenzivnom prožimanju života i smrti. Godine 1961. objavljuje knjigu Ekvilibrij. Zbirka Pjesme za prvu ruku vodi nas u ludički svijet, u igre jezikom, u apsurd…
Balogov opus poznat je i čitateljima izvan Hrvatske. Djela su mu prevedena na 19 jezika. Na engleskome se ističe njegov Bonton, a značajni su mu i prijevodi na slovački i poljski. Na španjolskome su mu objavljene pjesme za odrasle. Dobitnik je međunarodne nagrade, diplome Časna lista IBBY-a 1996. godine za knjigu poezije Pusa od Krampusa.
Još 1957. u pjesmi Poslije takozvane smrti Balog kaže : Ne oblačite tamna odijela kada vas jednom ostavim/ni spomenik ne dižite nikakav/ne sadite cvijeće nedužno/ni drveće s vječnim lišćem/ja ionako ne ću tu ostati zauvijek/sjećate se da sam još nekad bio vrlo nemiran/i imao narav žive…
Oprostite dragi Zvonimire što Vas nismo poslušali i što smo došli na oproštaj s Vama u tamnim bojama - tužni smo jer ste nas napustili, jer Vaš smijeh više neće odjekivati među nama, jer više nećemo slušati Vaše duhovite doskočice niti se diviti Vašoj beskrajnoj energiji. Tužni smo jer smo Vas poštivali i voljeli.
Do susreta u vječnosti neka Vas čuvaju anđeli….
Željka Lovrenčić