Osnovna škola "Grigor Vitez" Sveti Ivan Žabno

Posjet Vukovaru puno je više od uobičajene terenske nastave. Vukovar je grad koji zaslužuje izniman pijetet i grad kojemu se svatko treba uvijek iznova vraćati. 14. svibnja ove školske godine većina ga je učenika osmih razreda posjetila prvi put, no treba krenuti redom. 

Prva postaja u našem plovu slavonskom ravni, jedrenju tom himnom ravnice i neba, kako ju je opisao vinkovački pjesnik Dionizije Švagelj, bila je župna crkva Gospe od Utočišta u Aljmašu, mjestu na Dunavu stradalom u Domovinskom ratu. Crkva je podignuta u obliku sidra, što je znakovita poruka: ovdje smo se usidrili, ovdje ostajemo i nitko nas nikada više odavde neće otjerati. Razgledali smo crkvu, imajući osjećaj da se nalazimo u utrobi sigurne lađe, neki od nas izgovorili su riječi molitve i krenusmo put Vukovara.

Na putu prema Vukovaru, kao i u samom Vukovaru, učenici su u autobusu čitali nekoliko Glavaševićevih priča iz Vukovara, čime se pokušalo ocrtati dubinu patnje Vukovaraca. Obišli smo dijelove kompleksa memorijalnog Vukovara: Mjesto sjećanja – Vukovarsku bolnicu 1991., Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar (vojarnu), masovnu grobnicu na Ovčari, Spomen-dom Ovčaru, Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata i križ na ušću Vuke u Dunav. Nemoguće je čovjeku sazdanom od živog tkiva osjećaja ne biti Vukovarac u Vukovaru. Teško je obilaziti navedene lokalitete ne imajući pred očima mržnju, nemilost i krv koje su pred svega dvadesetak godina uništile dušu Vukovara.

Nad ulazom u bolnicu razvijen je crveni križ s nekoliko napravljenih rupa koje podsjećaju na to kako su na nju nekoć bacane granate dok je u bolnici ležalo mnoštvo ranjenika. I lako je sada taj podatak pojmiti, zapamtiti i prenijeti, no jesmo li uistinu doživjeli značenje tih riječi? Srce se svake čestite hrvatske i svjetske duše mora pomračiti pri prolasku memorijalnim podrumskim bolničkim prostorijama namještenim (inventarom, lijekovima i lutkama kao simulacijom ranjenika) tako da vjerno preslikavaju ratnu sliku bolnice. Ljudskoj svijesti postavlja se pitanje tko može i ima pravo biti toliko nečovječan da samome sebi oduzima pravo postojanja? Uistinu, kad čovjek ubija čovjeka, ubija i samoga sebe jer prestaje biti čovjek. Jednostavno je nužno voditi učenike na takva mjesta; ona su, nažalost, tužna opomena i strahovit primjer do kuda seže ljudska mržnja ili zaslijepljenost idejama koje se postavljaju iznad prava svakog čovjeka na vlastiti život. Možda i najviše otkida komadiće spokoja prostorija na čijoj je sredini postavljeno trajno svjetlo svijeće s kojim se isprepliću naglas izgovarana imena poginulih vukovarskih branitelja, imena koja odzvanjaju zamračenom prostorijom kao glasovi duhova što su patnjom izvojevali svoj mir.

Nakon bolnice posjetili smo vojarnu koja je učenicima zbog mogućnosti izravnog i neposrednog upoznavanja vojne opreme i vozila, prije svega tenkova, bila prilično zanimljiva. Međutim, nije sve ostalo na pukom razgledavanju ratnih instrumenata koji dovode do pogube ljucke naravi, kako se stoljećima prije izrazio naš veliki književnik Marin Držić, jer je voditeljica vojarne na izloženim zidnim mapama prikazala i objasnila učenicima četnički plan osvajanja Vukovara, a učenici su mogli prošetati i podrumskim prostorijama u kojima je prikazano kako su izgledali zloglasni srpski logori u Stajićevu i Begejcima, što je mnoge nagnalo na razmišljanje. U vojarni smo svoja promišljanja pohranili u knjigu dojmova i krenuli na Ovčaru, vjerojatno najveće zgarište snova, ideala i – vremena.

Na Ovčari vrijeme ne postoji, stalo je s posljednjim otkucajem srca jednog od dvjesto ugaslih života (najmlađa je žrtva imala šesnaest, najstarija sedamdeset i dvije godine, a za šezdeset i jednom osobom i dalje se traga) i pretvorilo se u ogledalo grozomornog bola, jeze i smrtnog straha, ogledalo svega što zlo može iznjedriti iz svojih pakosnih crnina. Na tom mjestu poklonili smo se muci, poklonili smo se žrtvi, a učenici su zapalili lampaše tihim junacima koji su im omogućili da ih slobodnim, lakim korakom daruju svjetlom blagosti i utjehe. Njihov je mučenički odlazak po tko zna koji put posvetio izranjavanu hrvatsku zemlju i ponovno poslao poruku nade koju je stoljeće i pol prije August Šenoa ovako opjevao u svojoj pjesničkoj pripovijesti Kalih-grad: „(...) mirujte, vi krvni svati!/ Nasiti se zemlja ova već krvave blagodati,/ naplaka se gorkih suza, nakrvi se i stratišta,/ (...) a sad rodu, rodu tvomu zasinula opet zvijezda/ i ko sinja s' diže ptica iz pepela, iz svog gnijezda:/ sinja ptica glasno pjeva da se ne da, da se ne da,/ma i gavran sinju pticu prijekim okom prijeko gleda;/ sinja ptica glasno pjeva, nek se čuje svijetom svima/ da je narod uskrsnuo,da ga ima, da ga ima.“ I doista, ima naroda. Lijepo je bilo gledati učenike, djecu na Ovčari jer su oni jedina sloboda dvjesto nedužnih ljudi koji su najprije mučeni, a potom ubijani. Malo dalje od centralnog spomenika, crnog obeliska u čijoj se sredini vidi obezglavljena golubica slomljenih krila, postavljena su i dva mala križa prepuna krunica, što je znak da vukovarska živost nije zaboravljena, nije prežaljena, ali i pečat želje da se i na sebe preuzme barem dio žrtve.

Bili smo i u Spomen-domu Ovčara, nekadašnjem hangaru u koji su dovođene žrtve, a koji je danas također memorijalni prostor. Prostor diše u mraku, a osvjetljavaju ga zidne slike 261 stradale osobe, koje se pale i gase svakih trideset sekundi. Na sredini prostorije nalazi se udubljeni prostor u kojemu se osvijetljena imena žrtava pojavljuju na vrhu za to predviđene linije, spiralno se kreću i spuštaju na dno gdje nestaju u plamenu svijeće i time simbolično postaju dio vječnosti, da bi svojim ponovnim pojavljivanjem na vrhu spiralnog kruženja uskrsnule i tako trajno prebivale i u našim srcima. Vrijeme kina i vaja bolno je zarezalo vene Vukovara, no oči mučenika rasvjetljuju prošle tmine. One nisu fizički ovdje, ali sjećanje naroda pamti, ne zaboravlja.

Nakon obilaska Ovčare zaputili smo se na Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, što je najveća europska masovna grobnica nakon Drugog svjetskog rata. 938 bijelih križeva predstavlja jednako toliko nevinih vukovarskih žrtava prikupljenih s trideset lokacija u gradu. Strahovita slika! Najmlađa žrtva imala je svega šest mjeseci, a najstarija 104 godine i njihovi su križevi vidljivo izdvojeni od ostalih. Zlo ne pita za godine, ono ne traži razgovore, zlo razdire životni smisao bez ijednoga pitanja. Što je moglo prolaziti mislima tolikih žrtava suočenih s tjelesnom propašću, životnim krajem? Nisu li svi otišli i prije zadnjeg pogleda? Živi to ne možemo znati, no moramo braniti žrtvu Vukovara i biti svjesni što ona svima nama predstavlja. Reći da s Vukovarom nemamo puno veze znači reći da nismo života vrijedni ljudi. Život svakog Hrvata zadužen je i uložen i u vječni plamen na brončanome spomeniku, visokom četiri metra, na vukovarskome groblju. Spomenik je napravljen u obliku otvorenog križa čiji su krakovi postavljeni na sve četiri strane svijeta. Sapienti sat! Mnogi su se učenici fotografirali pored bijelih križeva za uspomenu da su slobodno koračali gradom herojem Domovinskog rata.

Svoj posjet Vukovaru zaključili smo došavši pred kameni križ na ušću Vuke u Dunav. Križ je izgrađen od kamena iz različitih dijelova Lijepe Naše, sadrži hrvatski pleter kao izraz tisućljetne hrvatske kulture, hrvatski grb i na glagoljici ispisane riječi hrvatskoga kneza Frana Krste Frankopana: „Navik on živi, ki zgine pošteno!“ I to je vjerojatno najsadržajnija poruka Vukovara. Mogu nas uništiti, mogu nam sve uzeti, ali ne mogu nas izbrisati iz tragova povijesti i ne mogu nas zauvijek poniziti. Mi ćemo vječno živjeti jer nikome ništa nažao nismo učinili.

Nakon Vukovara otišli smo i u Osijek gdje smo vidjeli konkatedralu svetih Petra i Pavla i Hrvatsko narodno kazalište te smo se u kasnim večernjim satima, puni doživljaja, dojmova i još neispričanih priča, vratili u Sveti Ivan Žabno koji nam je tada možda više nego prije djelovao toplo i sretno.

                                                                                                                       Tomislav Hrebak, prof.

Posjet Vukovaru puno je više od uobičajene terenske nastave. Vukovar je grad koji zaslužuje izniman pijetet i grad kojemu se svatko treba uvijek iznova vraćati. 14. svibnja ove školske godine većina ga je učenika osmih razreda posjetila prvi put, no treba krenuti redom. 

Prva postaja u našem plovu slavonskom ravni, jedrenju tom himnom ravnice i neba, kako ju je opisao vinkovački pjesnik Dionizije Švagelj, bila je župna crkva Gospe od Utočišta u Aljmašu, mjestu na Dunavu stradalom u Domovinskom ratu. Crkva je podignuta u obliku sidra, što je znakovita poruka: ovdje smo se usidrili, ovdje ostajemo i nitko nas nikada više odavde neće otjerati. Razgledali smo crkvu, imajući osjećaj da se nalazimo u utrobi sigurne lađe, neki od nas izgovorili su riječi molitve i krenusmo put Vukovara.

Na putu prema Vukovaru, kao i u samom Vukovaru, učenici su u autobusu čitali nekoliko Glavaševićevih priča iz Vukovara, čime se pokušalo ocrtati dubinu patnje Vukovaraca. Obišli smo dijelove kompleksa memorijalnog Vukovara: Mjesto sjećanja – Vukovarsku bolnicu 1991., Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar (vojarnu), masovnu grobnicu na Ovčari, Spomen-dom Ovčaru, Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata i križ na ušću Vuke u Dunav. Nemoguće je čovjeku sazdanom od živog tkiva osjećaja ne biti Vukovarac u Vukovaru. Teško je obilaziti navedene lokalitete ne imajući pred očima mržnju, nemilost i krv koje su pred svega dvadesetak godina uništile dušu Vukovara.

Nad ulazom u bolnicu razvijen je crveni križ s nekoliko napravljenih rupa koje podsjećaju na to kako su na nju nekoć bacane granate dok je u bolnici ležalo mnoštvo ranjenika. I lako je sada taj podatak pojmiti, zapamtiti i prenijeti, no jesmo li uistinu doživjeli značenje tih riječi? Srce se svake čestite hrvatske i svjetske duše mora pomračiti pri prolasku memorijalnim podrumskim bolničkim prostorijama namještenim (inventarom, lijekovima i lutkama kao simulacijom ranjenika) tako da vjerno preslikavaju ratnu sliku bolnice. Ljudskoj svijesti postavlja se pitanje tko može i ima pravo biti toliko nečovječan da samome sebi oduzima pravo postojanja? Uistinu, kad čovjek ubija čovjeka, ubija i samoga sebe jer prestaje biti čovjek. Jednostavno je nužno voditi učenike na takva mjesta; ona su, nažalost, tužna opomena i strahovit primjer do kuda seže ljudska mržnja ili zaslijepljenost idejama koje se postavljaju iznad prava svakog čovjeka na vlastiti život. Možda i najviše otkida komadiće spokoja prostorija na čijoj je sredini postavljeno trajno svjetlo svijeće s kojim se isprepliću naglas izgovarana imena poginulih vukovarskih branitelja, imena koja odzvanjaju zamračenom prostorijom kao glasovi duhova što su patnjom izvojevali svoj mir.

Nakon bolnice posjetili smo vojarnu koja je učenicima zbog mogućnosti izravnog i neposrednog upoznavanja vojne opreme i vozila, prije svega tenkova, bila prilično zanimljiva. Međutim, nije sve ostalo na pukom razgledavanju ratnih instrumenata koji dovode do pogube ljucke naravi, kako se stoljećima prije izrazio naš veliki književnik Marin Držić, jer je voditeljica vojarne na izloženim zidnim mapama prikazala i objasnila učenicima četnički plan osvajanja Vukovara, a učenici su mogli prošetati i podrumskim prostorijama u kojima je prikazano kako su izgledali zloglasni srpski logori u Stajićevu i Begejcima, što je mnoge nagnalo na razmišljanje. U vojarni smo svoja promišljanja pohranili u knjigu dojmova i krenuli na Ovčaru, vjerojatno najveće zgarište snova, ideala i – vremena.

Na Ovčari vrijeme ne postoji, stalo je s posljednjim otkucajem srca jednog od dvjesto ugaslih života (najmlađa je žrtva imala šesnaest, najstarija sedamdeset i dvije godine, a za šezdeset i jednom osobom i dalje se traga) i pretvorilo se u ogledalo grozomornog bola, jeze i smrtnog straha, ogledalo svega što zlo može iznjedriti iz svojih pakosnih crnina. Na tom mjestu poklonili smo se muci, poklonili smo se žrtvi, a učenici su zapalili lampaše tihim junacima koji su im omogućili da ih slobodnim, lakim korakom daruju svjetlom blagosti i utjehe. Njihov je mučenički odlazak po tko zna koji put posvetio izranjavanu hrvatsku zemlju i ponovno poslao poruku nade koju je stoljeće i pol prije August Šenoa ovako opjevao u svojoj pjesničkoj pripovijesti Kalih-grad: „(...) mirujte, vi krvni svati!/ Nasiti se zemlja ova već krvave blagodati,/ naplaka se gorkih suza, nakrvi se i stratišta,/ (...) a sad rodu, rodu tvomu zasinula opet zvijezda/ i ko sinja s' diže ptica iz pepela, iz svog gnijezda:/ sinja ptica glasno pjeva da se ne da, da se ne da,/ma i gavran sinju pticu prijekim okom prijeko gleda;/ sinja ptica glasno pjeva, nek se čuje svijetom svima/ da je narod uskrsnuo,da ga ima, da ga ima.“ I doista, ima naroda. Lijepo je bilo gledati učenike, djecu na Ovčari jer su oni jedina sloboda dvjesto nedužnih ljudi koji su najprije mučeni, a potom ubijani. Malo dalje od centralnog spomenika, crnog obeliska u čijoj se sredini vidi obezglavljena golubica slomljenih krila, postavljena su i dva mala križa prepuna krunica, što je znak da vukovarska živost nije zaboravljena, nije prežaljena, ali i pečat želje da se i na sebe preuzme barem dio žrtve.

Bili smo i u Spomen-domu Ovčara, nekadašnjem hangaru u koji su dovođene žrtve, a koji je danas također memorijalni prostor. Prostor diše u mraku, a osvjetljavaju ga zidne slike 261 stradale osobe, koje se pale i gase svakih trideset sekundi. Na sredini prostorije nalazi se udubljeni prostor u kojemu se osvijetljena imena žrtava pojavljuju na vrhu za to predviđene linije, spiralno se kreću i spuštaju na dno gdje nestaju u plamenu svijeće i time simbolično postaju dio vječnosti, da bi svojim ponovnim pojavljivanjem na vrhu spiralnog kruženja uskrsnule i tako trajno prebivale i u našim srcima. Vrijeme kina i vaja bolno je zarezalo vene Vukovara, no oči mučenika rasvjetljuju prošle tmine. One nisu fizički ovdje, ali sjećanje naroda pamti, ne zaboravlja.

Nakon obilaska Ovčare zaputili smo se na Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, što je najveća europska masovna grobnica nakon Drugog svjetskog rata. 938 bijelih križeva predstavlja jednako toliko nevinih vukovarskih žrtava prikupljenih s trideset lokacija u gradu. Strahovita slika! Najmlađa žrtva imala je svega šest mjeseci, a najstarija 104 godine i njihovi su križevi vidljivo izdvojeni od ostalih. Zlo ne pita za godine, ono ne traži razgovore, zlo razdire životni smisao bez ijednoga pitanja. Što je moglo prolaziti mislima tolikih žrtava suočenih s tjelesnom propašću, životnim krajem? Nisu li svi otišli i prije zadnjeg pogleda? Živi to ne možemo znati, no moramo braniti žrtvu Vukovara i biti svjesni što ona svima nama predstavlja. Reći da s Vukovarom nemamo puno veze znači reći da nismo života vrijedni ljudi. Život svakog Hrvata zadužen je i uložen i u vječni plamen na brončanome spomeniku, visokom četiri metra, na vukovarskome groblju. Spomenik je napravljen u obliku otvorenog križa čiji su krakovi postavljeni na sve četiri strane svijeta. Sapienti sat! Mnogi su se učenici fotografirali pored bijelih križeva za uspomenu da su slobodno koračali gradom herojem Domovinskog rata.

Svoj posjet Vukovaru zaključili smo došavši pred kameni križ na ušću Vuke u Dunav. Križ je izgrađen od kamena iz različitih dijelova Lijepe Naše, sadrži hrvatski pleter kao izraz tisućljetne hrvatske kulture, hrvatski grb i na glagoljici ispisane riječi hrvatskoga kneza Frana Krste Frankopana: „Navik on živi, ki zgine pošteno!“ I to je vjerojatno najsadržajnija poruka Vukovara. Mogu nas uništiti, mogu nam sve uzeti, ali ne mogu nas izbrisati iz tragova povijesti i ne mogu nas zauvijek poniziti. Mi ćemo vječno živjeti jer nikome ništa nažao nismo učinili.

Nakon Vukovara otišli smo i u Osijek gdje smo vidjeli konkatedralu svetih Petra i Pavla i Hrvatsko narodno kazalište te smo se u kasnim večernjim satima, puni doživljaja, dojmova i još neispričanih priča, vratili u Sveti Ivan Žabno koji nam je tada možda više nego prije djelovao toplo i sretno.

                                                                                                                       Tomislav Hrebak, prof.